Premda naoko dematerijalizira tekst uklanjajući njegovu predmetnu metonimiju – fizičku knjigu – pojava audioknjiga kao da istovremeno vraća materijalnost teksta u prvi plan. U zvuku se riječi otjelovljuju, doslovno, kroz glas onoga ili one koja ga izgovara, počinju fizički titrati, ali i ovisiti o tehničkim mogućnostima da ih se zabilježi i reproducira. U boljem slučaju – dakle, kada se zvuk tretira kao zaseban medij, a ne samo kao drugačiji spremnik izvorno pisanog sadržaja – one su također dio šireg zvučnog pejzaža, i sâme su podvrgnute kreativnoj obradi i montaži koja usložnjava uži smisao teksta. Takav pristup uočljiv je na više mjesta u „audiomonografiji“ Franci, proizišloj iz suradnje nezaobilazne platforme book&zvook s pulskim Radiom Rojc i Radiom na ledu, koju urednički potpisuju Ljubica Letinić i Branimir Slijepčević Brada. Naslovni protagonist tog žanrovski i strukturom zanimljivog, po mnogočemu jedinstvenog djela je, dakako, neponovljivi istarski kabare-panker, osnivač grupe Gori Ussi Winnetou i pokretač Lige za boj protiv turizma Franci Blašković.
Frustracija umjesto kreacije
Zauzdati takvu radikalnu i rugalačku ličnost, dosljedno neprijateljski nastrojenu prema vlastitoj mistifikaciji, u jedan sadržajem i opsegom ambiciozan trag njene važnosti, djeluje kao vrlo riskantan zadatak ukoliko se ne želi završiti u nekoj vrsti prigodničarske sterilnosti i pretencioznosti. Srećom, taj se poduhvat našao u pažljivim, ali i zaigranim rukama Letinić i Slijepčevića, koje su ga pretvorile u krajnje nepreuzetnu posvetu – jedinu kakvu je moguće napraviti glazbeniku kojeg posvete nikada nisu zanimale. S obzirom na Blaškovićevu neuhvatljivost, ne čudi da se Franci taložio tijekom čitavog desetljeća, kako u „Uvodnim bilješkama“ napominje Letinić. Bazu izdanja, pojašnjava, čine dokumentarni audioeseji i snimke iz Slijepčevićevih osobnih arhiva, koje uključuju i intervju snimljen na parkingu Društvenog centra Rojc u Puli – neobično vrijedan dokument, uzevši u obzir Blaškovićevo strogo izbjegavanje novinara. Tu su također i razgovori s Milanom Rakovcem, Brankom Lučićem, Predragom Lucićem, Markom Breceljem i Dragom Orlićem, od kojih su nas, nažalost, posljednja trojica napustila prije nego što je projekt dovršen. Uz njih, monografiju upotpunjuju eseji koje su posebno za ovu prigodu napisali, redom njihovog pojavljivanja, Igor Grbić, Viktor Ivančić, Igor Lasić, Bojan Šumonja, Budimir i Bojan Žižović, Tanja Tomić i Ivo Zuban Filjo. Sve ovo tvori jedan prštavi kolaž čije ljepilo su Blaškovićeve blasfemične izvedbe, usmjerene na ovu nacionalističko-klerikalno-kapitalističku svakodnevicu koju trpimo, ali i na njene lažne pobunjenike. Uzevši u obzir njegovu hiperproduktivnost – Letinić navodi da je do trenutka objave monografije Blaškovićev opus brojao 116 ploča! – u startu je bilo nemoguće, a i suvišno, napraviti neku vrstu iscrpnog diskografskog pregleda. To je, štoviše, samo jedan u nizu dokaza da Blaškovića nije isuviše briga za egzaltirane predodžbe o umjetničkom radu („Ne bavim se kreacijom, bavim se frustracijom!“, uzviknut će). On je tu da nam se sustavno ruga i da nas zajebava, bez ikakve opterećenosti aurom svojih djela, a mi smo tu da u najboljem slučaju ne ispadnemo sasvim blesavi pokušavajući zarobiti taj cerek namrgođenošću teksta.
Zauzdati takvu radikalnu i rugalačku ličnost, dosljedno neprijateljski nastrojenu prema vlastitoj mistifikaciji, u jedan sadržajem i opsegom ambiciozan trag njene važnosti, djeluje kao vrlo riskantan zadatak
Poetika psovke
Zbog toga je, uostalom, potpuno pogođeno odati mu počast upravo audiomonografijom. Prije svega, Blašković nam je kroz nju prisutan u gotovo pa svoj nefiltriranoj živosti vlastitog pjevačkog i govornog izražavanja. Drugo, to čitavom rasponu formi koje ona sadrži omogućuje odmak od vlastite ozbiljnosti, bilo da je riječ o montaži kozmičko-elektronske podloge u eseju „Galaksija Blašković“ Igora Lasića, bilo da se radi o jednostavnoj uputi „Aj, piči“ kojom se signalizira početak snimanja Ivančićevog „Blaženika blasfemije“. Upravo su navedeni prilozi nekadašnjih novinara Ferala – koji je, prema Blaškovićevim riječima iz poglavlja „Mrdoguzičarka ili O srži umjetnika“, devedesetih „održao još u čovjeku to nešto drugo da ne ode u pičku materinu“ – možda i najefektniji „vanjski“ doprinosi Franciju. Naslov Ivančićevog eseja mogao bi isto tako poslužiti i za naslov čitave monografije, a njegova posveta Blaškoviću prepuna je momenata tipično nadahnute jezgrovitosti. Ivančić tog Feralovom duhu duboko srodnog glazbenika tako opisuje kao „oslobođeni teritorij“ na koji „ne može i nikada neće zgaziti čizma osvajača“, „jedinku kroz koju nastupa cijela partizanska jedinica“. Posebnu važnost pritom pridaje psovki kao jednoj od Blaškovićevih „osnovnih kritičkih alatki“. „Psovka ne proizlazi iz potrebe za vulgarnošću“, ističe Ivančić, „nego iz težnje za preciznošću“ te efektno poentira kako u Blaškovićevom slučaju „imamo posla sa psovkom kao sredstvom za borbu protiv prostaštva“.
Lasićeva je pak topla međuzvjezdana kontemplacija potaknuta idejom glasovitih Zlatnih ploča, zvučne i fotografske „vizitkarte ljudske vrste“, odaslane 1977. u svemir putem Voyagerovih sondi. Kada bismo htjeli ove naše prostore predstaviti nekoj nepoznatoj nam civilizaciji, smatra Lasić, ne bismo mogli pronaći bolju poruku od Blaškovićevog opusa: „Naoko dizajnirani razbarušeno i neobavezno, njegovi nosači zvuka i ujedno mentalnih slika djeluju poput enciklopedijskih sklopova s multidisciplinarno razgranatim fusnotama, koje, nalik šumskom miceliju umrežuju značenja i procese u integralnu priču.“ Naglašavajući pak njegovu suprotstavljenost nacionalističko-fašističko-neoliberalnoj dominanti, Lasić Blaškovića proglašava „punk-folk Miroslavom Krležom ili bar Petricom Kerempuhom“.
„Psovka ne proizlazi iz potrebe za vulgarnošću“, ističe Ivančić, „nego iz težnje za preciznošću“ te efektno poentira kako u Blaškovićevom slučaju „imamo posla sa psovkom kao sredstvom za borbu protiv prostaštva“
Dovitljiva montaža
Da takve žanrovske odrednice nisu sasvim nevažne pokazuje nam i sâm protagonist u poglavlju „Nisam roker“, žanrovski određenom kao „dramski intermezzo“. Negdje pri njegovom početku Blašković će zavapiti: „Gre mi na živce besida ‘rokeri’!“, kojom ga je njegov prijatelj dobronamjerno titulirao, podrazumijevajući da se radi o nekakvoj oznaci subverzivnosti. Za Blaškovića je međutim „ta besida suport perverziji kapitalizma i fašizmu kapitala. Fuj! Znači, jeziva besida!“ Kao i u slučaju Manu Chaa, kojem se narugao u tekstu pjesme „Das ist normal“ s albuma „Srce u mozgu mozak u kurcu“ iz 2008., Blašković pokazuje lucidnu, ali i ubojitu principijelnost kada je riječ o kompromisu s glazbenim i bilo kakvim drugim tržištem. Ključna je u doživljaju ovog poglavlja Letinićina dovitljiva montaža, koja Blaškovićeve odgovore Slijepčeviću montira u dijalog glazbenika sa samim sobom, potencirajući sočnu psovalačku razbarušenost njegovih misli.
Prikazati na ovako ograničenom prostoru ovako golemo izdanje, čijih petnaest poglavlja se proteže na više od pet sati kompleksno montiranog materijala, nije nimalo lako. Tom naumu na ruku ne idu ni naglašena raznorodnost priloga u monografiji, koji sežu od poetskih minijatura poput one Lasićeve, pa do akademski oblikovanog eseja Tatjane Tomić o kultnoj himni „Addio Pola“ ili konvencionalno skrojenog pregleda Blaškovićevog opusa u „Završnim diskografskim bilješkama“ Ive Zubana Filje, kojem pripada titula rizničara Gori Ussi Winnetoua. Međutim, valja imati na umu da se odgovor na pitanje kako definirati Blaškovića kao „nekog tko, nešto što se definirati ne da“, kako ističe Igor Grbić u eseju „Pazdac od čovika“, krije upravo u toj mnogostrukosti i kolažnosti koja nadilazi bilo koji od pojedinih odgovora ponuđenih u ovom ambicioznom izdanju. U tom smislu, opravdavši u najvećoj mjeri Francijevu popriličnu dužinu, Letinić i Slijepčević ne samo da su uspješno ocrtali konture jednog neuhvatljivog, bespoštednog smijeha, nego su i ukazali na potencijal formata audiomonografije da zahvati u ličnosti i fenomene čijoj živosti odgovaraju zaigrane mogućnosti zvuka kao – srećom sve popularnijeg – pripovjednog medija.
