Neobično je s kakvom nam lakoćom popularni žanrovi omogućuju da prema strašnim temama zauzmemo ležeran stav. Kad se dogodi ubojstvo u Orient Expressu, na daljnje čitanje nas ne nagoni sažaljenje nad žrtvom nego pitanje tko je krivac. Dok serijski ubojica Zodiac ordinira San Franciscom, intrigira nas psiha iza ubilačkog pohoda, imponiraju nam lukavost i neuhvatljivost ubojice, lupkamo nogom u ritmu policijskog tapkanja u mraku. Koliko god vjerovali u vlastitu ispravnost, u popularnoj kulturi ubijanje nas zabavlja, a vlastita nas morbidnost opušta.
Stereotip o egzotičnoj žrtvi
No i unutar tog prostora postoje određene granice koje se ne prelaze. Recimo, tema ubijanja smještena u Afriku teško bi mogla preuzeti ulogu zabavne fikcije, prije bi bila riječ o tužnoj i tragičnoj priči o ratu, genocidu i općoj ljudskoj patnji. Na negativne strane takvog „plemenitog” prikaza Afrike jasno nam ukazuje kenijski pisac Bayinga Wainaina u svom oštrom i duhovitom eseju Kako pisati o Africi iz utjecajnog časopisa Granta. Wainaina ironično daje mladim piscima upute o neizostavnim općim mjestima književne Afrike, čime iskazuje frustraciju što je kompleksno iskustvo kontinenta potpuno svedeno na stereotipni status egzotične žrtve. Recimo: „Među likove svakako moraš uvrstiti Gladnu Afrikanku koja skoro gola luta izbjegličkim kampom i čeka na milost Zapada. Njenoj djeci muhe lete po očnim kapcima i trbusima, a njezine su grudi ravne i prazne. Mora izgledati potpuno bespomoćno. Ne smije imati prošlost ni povijest; takve diverzije narušavaju dramatičnost trenutka. Bilo bi dobro da stenje. U razgovoru ne smije otkriti ništa o sebi osim svoje (neizrecive) patnje.”
U tom kontekstu konvencionalan triler smješten u Afriku može djelovati inovativno i emancipacijski naprosto jer omogućuje i afričkim likovima da prodišu van humanitarnih zagrada u koje su tako često zbijeni, da jednom za promjenu ne budu žrtve suše, rata ili neimaštine nego „najobičnijeg” serijskog ubojice koji nam je svima dobro poznat i „drag”. Stoga ne čudi što je mlada nigerijska autorica Oyinkan Braithwaite 2018. godine privukla širu pozornost svojim debitantskim romanom Moja sestra, serijski ubojica. Roman je odmah postao britanski bestseler, ušao je u širi izbor za Bookera, a relativno brzo objavljen je i u hrvatskom prijevodu.
Triler, ljubić i medicinska drama
U središtu radnje romana su dvije sestre iz Lagosa. Pripovjedačica Korede je stroga i odgovorna medicinska sestra, a Ayoola je mlađa, vrlo zgodna i razmažena modna dizajnerica s tendencijom ubijanja svojih ljubavnih partnera. Korede je rastrgana između želje da pomogne sestri, koja navodno ubija momke iz samoobrane, i spoznaje da na slobodi drži osobu koja je ubila troje ljudi i ne pokazuje namjeru stati. Situacija se dodatno komplicira kad Ayoola počne hodati s Tadeom, liječnikom u kojeg je Korede zaljubljena.
Braithwaite svjesno i vješto barata žanrovskim elementima trilera, ljubavnog romana i medicinske drame. Kratkim poglavljima, jednostavnim rječnikom i dinamičnim razvojem radnje čini čitanje izuzetno lakim. Ipak su najzanimljiviji oni elementi koji nam iznevjeruju očekivanja, npr. obrnuti rodni odnosi: muškarci su pasivni likovi, potpuno nesvjesni svoje pozicije i prepušteni (ne)milosti aktivnih i neumoljivih protagonistica. Autorica također vješto povezuje radnju s lokalnim kontekstom: korumpiranost i nesposobnost policije brzo nam ukazuju da jedino Korede može zaustaviti svoju sestru, dok mješavina školskog engleskoga, slenga i Yoruba jezika otkriva klasne i kulturne razlike među likovima, a licemjerni tradicionalni odnosi unutar patrijarhalne obitelji daju psihološku dubinu junakinjama.
Braithwaite oprezno i ovlaš otvara neka pitanja – jer žanrovska priča nije polazište za dublje istraživanje ženskih likova i njihova okruženja, nego pitko štivo u kojem feminističke teme služe kao bonus
Kako iskoračiti iz žanra?
Prava protagonistica ipak nije ubojica Ayoola, nego Korede, osebujna pripovjedačica koja ne propušta ukazati na svoju moralnu superiornost nad ostalima, ali čija je osobna dilema tijesno vezana uz proturječne emocije u kojima se ljubav i nasilje nelagodno lako prepliću. Privrženost sestri proizlazi iz zajedničkog otpora nasilnom ocu, a zabrinutost za Ayooline muškarce premrežena je s njenom ljubavnom željom, kao i bijesom jer površni muškarci uvijek naposljetku odabiru krivu sestru. Ma koliko se Korede trudila prikazati kao suprotnost sestri, kao oličenje odgovornosti i spašavanja života, naposljetku nismo sigurni koliko je i ona sama odgovorna za ubojstva i može li se uopće suočiti s tim pitanjem. Nije slučajno što se Korede otvoreno obraća samo onima koji joj ne mogu odgovoriti: to su gospodin Muhtar, koji je u komi, i dakako čitatelj/ica ove knjige.
Kad bismo ponašanje sestara promatrali ne kao zbir sasvim slobodnih odluka, nego u okviru njihovih društvenih statusa (sestre, žene, Nigerijke, pripadnice više klase…), situacija bi se zakomplicirala i shvatili bismo da se teška moralna pitanja ne mogu riješiti univerzalnim pravilima. Ni zvjezdano nebo nad nama ni moralni zakon u nama nisu ni blizu ono što nam se na prvi pogled čine. Braithwaite je ipak oprezno i ovlaš otvorila takva pitanja – žanrovska priča nije polazište za dublje istraživanje ženskih likova i njihova okruženja, nego pitko štivo u kojem feminističke teme služe kao bonus. Stoga se vrijedi nadati da je ovo samo prva stepenica, kako u radu Oyinkan Braithwaite, tako i u lokalnom izdavaštvu knjiga koje nam mogu otvoriti drugačije uvide u književnost i kulture Afrike.
