Tri kratka: Marko Pogačar o novom rukopisu
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Rukopis je priređen za štampu, narednih sedmica trebao bi biti i otisnut. Riječ je o dnevniku, čini mi se donekle nestandardnom, koji sam bilježio tijekom 2021. godine u Berlinu. U koliko-toliko realnom vremenu pokriva, sažeto u sedamdesetak dana/poglavlja, razdoblje od ljeta 2020. do kraja 2021. godine. Niz analepsi vraća nas zatim neka dva desetljeća unatrag, u doba kada sam započeo otkrivati grad, te vrijeme prije desetak godina, kada sam prvi puta ondje stanovao. Inače nisam dnevnički čovjek, nemam sličnu rutinu bilježenja, iako se dnevnik kao forma, organizacija građe, već pojavljivao u mojim putopisnim tekstovima, a u nekim trećima kao okvirna metafora. Pisao sam ga po narudžbi, na upit Semezdina Mehmedinovića, koji je i urednik knjige. On je pokrenuo vrlo zanimljivu, dnevnicima suvremenih pisaca posvećenu biblioteku pri sarajevskoj izdavačkoj kući Buybook, čiji me koncept odmah osvojio. Nikad mi nije bilo nakraj pameti pisati dnevnik, ali dnevnik kao književni izazov bio mi je primamljiv. Natjerao me Semezdin da razmišljam o nekim stvarima o kojima inače ne bi, a onda i o tome kako materiju koja bi se trebala bazirati na individualnoj rutini uobličiti na način da bude potencijalno zanimljiva i ljudima koji s mojim životom nemaju ništa, i on ih s pravom ne zanima.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Tri moje posljednje prozne knjige bile su, na različite načine i u najširem smislu, putopisne. To su bile knjige radikalnoga, mahnitog kretanja. Ovo je knjiga gotovo apsolutnog mirovanja. Pisana je u drugoj pandemijskoj godini, usredotočena na jedan grad i jedan stan, na jednog čovjeka. To je stanje bilo za mene jako netipično. Forma života diktirala je donekle književnu formu, usmjeravala u neki vid kontemplacije, kojoj inače nisam sklon. S druge strane, sve je to vrlo uvjetno. Što kaže Kafka: smiren nikada neću biti. I dalje je to knjiga izmještenja, iskorjenjivanja, potrage. I u tom smislu bliska je ostalim mojim knjigama.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Bruno Ganz, još uvijek sa svojim anđeoskim krilima, sjedi usred Tiergartena, na vrhu Siegessäule, i gleda usnuli grad. Svijet je snimljen bez boje, mjestimice u sepiji. Svira „Ich warte“ Neubautena. Do iznemoglosti je čitao Kafkine dnevnike, koji i u knjizi igraju vrlo konkretnu ulogu. Ganz je već negdje duboko u sebi spreman da se odrekne svojih krila, no ne zna da se time zapravo ništa ne mijenja, da neće dobiti ništa. I dalje ostaje anđeo. Sad onaj notorni Benjaminov Anđeo povijesti, isprani Kleeov Angelus, suočen s ruševinama. Opća, dakle, mjesta jedne proširene generacije, koja polako kopni.
Prvi dan
Bio je nježan, još uvijek oštar proljetni dan, u armaturu drveća uplitala se polako sjena kao nečujan dokaz života, a pod budućim krošnjama je bujala zemlja i njezin trijumf je bio očit: groblja su dobro rodila.
Prije desetak godina stanovao sam u Kreuzbergu i pokušavao pisati roman. Moja soba nalazila se u neposrednoj blizini groblja, koje se s visokog prozora moglo i vidjeti, no u Berlinu se uvijek živi nedaleko neke nadgrobne ploče: ovaj je grad više od drugih srastao s imenima svojih mrtvih. Roman nisam zapravo pisao. Više sam, baveći se u stvari kraćim formama, u trenutcima grča, euforije ili dokolice tu misao beskonačno prevrtao po glavi. Bio sam dotad objavio pet-šest knjiga, od kojih barem jednu u proznom slogu, izgubio pokoju zabludu i prve od ideala i – u srednjim dvadesetima – pokazivao već vidljive znakove ćelavosti. Sve je, dakle, upućivalo na najduži prozni oblik.
Nisam, međutim, dospio mnogo dalje od rečenice kojom započinje ovaj tekst, ili neke od njezinih varijanti. U kojem god pravcu krenuo razbijao sam se o njenu točku kao uporan, na obalu moguće pomalo kivan val, što me noćima vodilo zaključku da sam za roman nepredodređen i za njega suštinski nespreman ili – u boljoj, lažljivoj jutarnjoj verziji – da negdje u meni vrije još uvijek previše nekog neodređenog no divljeg pravog života, života kojem njegovo stvarno i metaforičko ključanje ne dopuštaju da se slegne u gorki talog fikcije. Roman, istina, nikada nisam napisao – taj ni neki drugi – no izvor jalove građe one nesuđene prve rečenice, njen gluvi barut, snaga njezine točke koja je sjemenku pretvorila u čvrst i neprelazan bedem, ispostavit će mi se godinama kasnije kao rukom nažvrljan račun, jedan od onih čiji rukopis odmah prepoznajemo no nismo u mogućnosti reći umiruje li nas ta prisnost ili nas, naprotiv, užasava.
Problem rečenice bio je u tome što je, to mi je sada jasno, po principu na prvi pogled nalik onom haikua, ali od njegove otvorenosti beskrajno udaljena i svakoj otvorenosti upravo suprotna, pokušala u sebi sputati čitav svijet i njegov na simbol sveden lakonski princip: u svojoj pretencioznosti ona je bila roman po sebi i nije trpjela isprike ni apendikse. Ona sama bila je potpuna slika poraza, ukazujući istodobno na paradoks koji, uslijed njegove posvemašnje apoteoze, omogućuje život van knjiga i drugih bjegova, to jest takozvani normalan život: njegov bezuvjetan i temeljit zaborav.
*
Rano je poslijepodne, a ljeto je kao usuprot vremenu dana kasno. Sažeto na vlastitu umanjenu, u leći obrnutoga dvogleda spašenu sliku, ipak još nije posve spustilo gard i lišće platana zrele je zelene boje. Ne, zelena nije boja neiskustva i mladalaštva; tek nekoliko nijansi dijeli je od porinuća u glatku, pretjeranu crninu.
Sjedim u caféu Strauss, na samom dnu Bergmannstraße. Nisam siguran nosi li ime Bavarca Richarda Straussa ili njegovog mlađeg prezimenjaka Johanna, ali je, uzimajući u obzir napadno bečki štih lokala, za pretpostaviti da je riječ o kralju polki i valcera, gudaču zloglasnog Plavog Dunava. To je imenovanje u oba slučaja pogrešno. Dunav je smeđ, sličniji mlijekom upropaštenoj kavi, ili očima moje majke. Kafić se, ipak, nalazi u pomoćnoj zgradi mrtvačnice groblja Friedrichswerderscher Friedhof II, katnici od nekoć crvene cigle okruženoj s još dvije druge, međusobno povezane grobne poljane, te bi mu svakako bolje pristajalo prezime smrtopisima sklonijeg Richarda, autora Smrti i transfiguracije, Žene bez sjene i Miruj, dušo moja. Nije, također, isključeno da je u pitanju najobičniji njemački noj. Terasa gleda na šumu spomenika na kojima bliješte svježa, ili se tek naziru neka davno napuštena imena. Križeva nema mnogo. Nasuprot ulazu smjestila se, prikladno, kamenorezačka radnja. Ploče pred njom potvrđuju da se i stećci rađaju bezimeni. Među blokovima, poput svjetionika, za nekoliko dužina strši uspravni mramorni astronaut.
U nas južnjake bez zemlje je, čini mi se, još od djetinjstva usađen duboki zazor od groblja. Plašimo ih se, izbjegavamo koliko možemo, ignoriramo njihovo prisustvo kao da ondje stanuje sama smrt koja će, držimo li joj se daleko od očiju, na nas već blago zaboraviti. Protestantski je, moguće općenito sjevernjački odnos prema kućama mrtvih drukčiji. Groblja su probavni organi gradova, šetnice, mjesta gdje se u miru sjedi i čita, prepušta prvoj ili veoma kasnoj ljubavi i pravi piknik. Više nego na strahotu smrti, upućuju ona na užas vječnog života. Jugoslaven, međutim, ni zaljubljen ne zaboravlja da je sa svih strana okružen mrtvima.
*
Između dvije kave, prve koja me probudi i druge koja donese ludilo, oglasila su se zvona. Uz stolove caféa Strauss s noge na nogu vuče se skromna pogrebna povorka. Sve skupa desetak ljudi ispraća lijes. S terase jasno se vide raka i njezin krtičnjak; bilo bi se čovjeku moguće do nje dobaciti vrećicom šećera. Šećer je smeđ, jer se na to ovdje i danas svela zloglasna mogućnost izbora: berlinsko je građanstvo progutalo vlastiti rasizam bez da se zagrcne, a šećer sam po sebi ustoličilo kao nezaobilazan klasni signal.
Miješam tamnu tekućinu dok sanduk klizi na svoje mjesto, a ljudi u lakoj crnini djeluju neobično mirni, ležerni, kao da je umro netko neopisivo star. Violinist kojeg ne vidim izvodi zavodljiv, meni nepoznat napjev, nikakav Il Silenzio, nikakva Marcha Funebre, nježan vibrato struna nasuprot pompoznom plehu, i taj se komad, još uvijek titrajući u zraku i kad zemlja nalik ledenom orahu zabubnja blanjanim drvom, naizgled zauvijek prepliće s pjesmom kosova.
Drugi dan
Započeo sam ovaj dnevnik s pravom javnosti smrću, njezinim opisom stisnutim u svakodnevnu scenu, jer je jasno da je smrt onaj nepokretni pokretač, moguće jedini dosljedan početak uopće, a naročito uspješan početak za pisanje, kao i inače za život presudno važnog zaborava. Jednako, možda i više nego ono čega se sjećamo, mi smo taj tamni ponor u nama, bezdan izgubljenoga koje se taloži u točku vremenom neokrznute mogućnosti, i naša budućnost najviše nalikuje upravo njemu: našem zaboravu koji je barem jednako toliko tuđ, naprosto svačiji. On je to mjesto u kojem se goli susrećemo sa svijetom, iz njega kao ponornica izvire fikcija. Sjećanje nije ništa drugo nego budući zaborav, zaborav uhvaćen u jednoj od svojih bezbrižnih mijena; gusjenica zaborava koja se sprema uzletjeti. Slično je flešu kamere čiji bljesak načas razdvoji tamu ostavljajući za sobom mutnu polaroid-fotografiju, na svjetlo nasukanu slamčicu nade. Zaborav, međutim, predstavlja prolepsu, avangardu, budućnost sjećanja, njegovu sudbinu i zlatno doba. Žednom rikom oglašava se odande nezgodna utvara identiteta, jer u srži svakog konačnog identiteta leži konačan, iz lente vremena izdvojen zaborav.
Treći dan
Moguće da zbog svog prividnog, očito pretjeranog odricanja od sjećanja, ovog uvoda u festival zaborava, u Berlinu nisam snimio ni jednu fotografiju. Razlog je doduše možda tražiti u tome što nemam fotoaparat, a od pametnih telefona zazirem. Taj me višak dostupnosti, komunikacije i informacija plaši, kao što su me kao dječaka plašila pitanja: u svakom bio sam sklon vidjeti klopku, hrđavu neman odgovora kao atak na moju ličnu slobodu, stoičko stanje neodređenosti.
Treba dodati još da se u tom bijegu od sjećanja sasvim izvjesno krio i strah od ljubavi. Jer samo totalnu, čistu ljubav, ništa drugo do ljubavi – neraskidive, opsesivne, obavezujuće – sam oduvijek gajio prema sjećanju, svom kao i svačijem tuđem.
Sjećanje Jugoslavena moje generacije, sjećanje dakle uopće posljednjih Jugoslavena, dopušta ipak jedan sasvim konkretan polaroid. Taj se iznuđen poklon, najčešće kao jedini svoje vrste, naselio prije svega u albume ubrzo potom rasutih porodica, koje si tehnologiju instant-uspomena nisu mogle priuštiti. A za ono upamćeno je ionako većim dijelom zaslužna upravo fotografija. Oči leće nadjačale su odavno naše vlastite oči. Nestali su tako u magli osamdesetih godina slonovi Moire Orfei, iščezao je cirkuski šator negdje na Turskoj kuli, na rubu vrelog mediteranskog grada u vrijeme minivala, mokasinki i vespi; izvan dohvata ostaju točke na trapezu, žongleri, piljevina, krotitelj lavova, klaunovi i orkestar, iščilio je miris šećerne vune i kokica, buka prometa i autobus broj osam koji je tada vozio Marmontovom i kojim smo sasvim moguće onamo stigli: sve što je ostalo ta je usputna fotografija s majmunom, mladom čimpanzom što ju je, u tom neovlaštenom činu proizvodnje mog sjećanja, cirkuski čovjek rutinski i bez pitanja spustio u moje krilo. Taj dodir kože i krzna, zagrljaj djeteta i životinje – susret dakle dvaju tijela posve životinjskih – ostao je u mom rječniku asocijacija upisan kao bliskost, izravna emanacija i školski prikaz onoga Levinasovog „boga u licu drugog“.
Četvrti dan
U svojih trideset sedam godina iskusio sam samo jednu istinski blisku smrt, onu očeva oca. Otad je prošlo četvrt stoljeća, i njezin okus već mi je ponešto stran. Za čovjeka moje dobi, odraslog usto, kao i svi moji preci čija su mi imena poznata, u vrijeme rata, srećom doduše tek na njegovim skliskim marginama, ta je činjenica gotovo nevjerojatna. Moguće da je taj izostanak mojih mrtvih zaslužan za pretjeran defile smrti ovim, kao i svim ostalim mojim stranicama. Za neke druge, u čije cipele ne mogu i ne želim stati, predstavlja smrt vrstu onih deva koje iz Biblije izvodi Borges. Stvar samorazumljivu, moguće prisnu, svakako prisutnu u mjeri i na način da je nije nužno izrijekom spominjati. Za mene umiranje predstavlja nepoznanicu, skoro sve moje intimne smrti tek se imaju desiti. Ta je okolnost istodobno izraz vanredne privilegije i tijesna kulisa. I toj se od smrti sačinjenoj budućnosti pokušavam prikrasti, na nju se svići raščinjavajući je formom, što je rabota naravno blesava barem jednako koliko neizvediva, nemoguća. Pisanje u smjeru smrti, pokušaj njezinog vježbanja ili dresure tekstom, besmisleno je koliko i pisanje protiv smrti.
To je vjerojatno jedan od razloga tome što usvajam mrtve. Svakog umirućeg sklon sam promatrati kao na neki način svojeg, a zajednicu svih dosad pokopanih i spaljenih kao proširenu porodicu od prašine, porodicu bezimenu i neopipljivu, jer jedino takvo nešto suštinski naše može i mora biti. A ovaj grad ne samo da je savršeni grad mrtvih – mrtviji nego Bruges-la-Morte, Babilon, Pompeji i Hirošima zajedno – nego je i ovo vrijeme također više od drugih vrijeme mrtvih. Epoha hropca i poopćenja. Umiru susjedi koje ne poznajem predstavljajući se vlastitom smrću, to je ono u svemu neizdrživo tužno i strašno. Knjige koje će iznijeti za njima naselit će uskoro smetlišta i štandove buvljih pijaca. A smrt, odsustvo glagola, dolazi kako već običava doći.
*
O njoj se, o smrti, danas govori kao o nečem sramotnom, prostom. A smrt to po svojoj prirodi nije i nikad ne može biti. Barem ne na način kako su trivijalne, neučtive, na kraju krajeva netočne riječi kao na primjer nacija, patriotizam, granica. Smrt je prostačka jedino ako je se nanese.
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je petnaest pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga. Priredio je antologije Hrvatska mlada lirika 2014. i The edge of a page: young poetry in Croatia (2019). Bio je urednik u Zarezu i Quorumu, sada suuređuje portal Kritika-HDP. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Literarische Colloquium Berlin, Récollets-Paris, Landis & Gyr, DAAD Berliner Künstlerprogramm itd. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset jezika.
