U okviru manifestacije dodjeljuju se tri najznačajnije pjesničke nagrade: Goranov vijenac za ukupni doprinos hrvatskom pjesništvu, Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu i nagrada Goran za mlade pjesnike za najbolji rukopis autorice ili autora mlađih od 30 godina. Goranovo proljeće i ove se godine odvija u Zagrebu, Goranovu rodnom Lukovdolu i Rijeci, od 20. do 23. ožujka.
Uz uobičajeno brojne pjesničke i glazbene programe s domaćim i inozemnim gostima, ovaj put iz dvanaest zemalja, prva festivalska večer bit će u cijelosti posvećena laureatkinjama i laureatima naših nagrada te vizualnim i zvučnim razglednicama iz povijesti festivala. Pozornica zagrebačke Kinoteke ugostit će odavno neviđenu moćnu gomilicu svih generacija domaćih pjesnikinja i pjesnika. Zvučnu sliku festivala oblikovat će grupe i izvođači: Dunjaluk, Dimitrije Dimitrijević i Turisti. Svi su festivalski programi i tiskani materijali besplatni, a festival se ove godine odvija pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Gradonačelnika Grada Zagreba.
U nastavku donosimo obrazloženja nagrada, životopise laureata te festivalski program. Podrobnije se o manifestaciji možete informirati na internetskoj stranici Goranovog proljeća www.goranovo.hr
Nagrade
Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu
Senko Karuza: Nestajanje, (MeandarMedia, Zagreb, 2020.)
Senko Karuza rođen je 1957. u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana), Kolapsu (Mostar), Slobodnoj Dalmaciji, Morskom prasetu i dr. Stalni je kolumnist u časopisu More. Uvrštavan je u različite antologije, a priče su mu prevedene na desetak stranih jezika. Objavio je knjige priča Busbuskalai, Ima li života prije smrti, Vodič po otoku, Teško mi je reći i Kamara obscura, pjesničke knjige Nestajanje i Otimanje, a s Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom rašomonsku knjigu Tri krokodila. Knjiga Vodič po otoku prevedena je na više jezika. Trenutno živi na otoku Visu. Osnivač je Multimedijalnoga mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim pučinskim otocima, u sklopu kojeg je 2007. pokrenut festival književnosti Mare Mare (otok Vis).
Obrazloženje uz dodjelu nagrade
Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar jednoglasno je donio odluku da se nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu objavljenu u dvogodišnjem razdoblju dodijeli knjizi Senka Karuze Nestajanje. Na natječaj je pristiglo 95 naslova, od kojih je 93 odgovaralo njegovim uvjetima i propozicijama. U finalu su za nagradu konkurirale također knjige: Ponornice Krešimira Bagića (Meandarmedia, 2021), Vježbe hrabrosti Gorana Bogunovića (Durieux, 2021), Skica za junakinju Sanje Lovrenčić (Mala zvona, 2021) i Proces gorenja Darka Šeparovića (Durieux, 2022).
Prvu pjesmu Senka Karuze nisam pročitao, nego čuo. Zapravo, slušao sam i gledao pjesnika kako je izvodi – i upravo je taj nastup jedan od onih po kojima pamtim brojna Goranova proljeća na kojima sam bio. Te se godine manifestacija odvijala na Hvaru, a jedna od provodnih točaka bila je Senkova minijatura, performans u distihu ako se tako može reći. Pjesma je nosila naslov „Za tebe“, teatralno izgovoren, a za njim je slijedila rečenica s jasno naznačenom pauzom u sredini: „Ja sada idem / a za tebe ne znam“. I svaki put bi izvedba rezultirala salvama smijeha publike, koju su uglavnom činili sami pjesnici. „Za tebe“ je bio pravi lirski biser koji je pokazao kako funkcionira pjesnički minimalizam, gdje se u nekoliko riječi očekivanja grade i iznevjeravaju, gdje se „visoka“ ljubavna tema u nonšalantnom obratu prizemljuje na tvrdo dalmatinsko tlo.
Ovu davnu pjesmu prizvalo je Nestajanje (2020), Karuzin pjesnički prvijenac kojim je otvorio svoju poetsku dionicu. U ovoj je zbirci na površinu izbio pjesnički impuls koji se nije očitovao samo u nastupima, nego i u knjigama Karuzine kratke proze, osobito ondje gdje se autor osvjedočio kao majstor kratkih poteza, od zbirke Busbuskalai (1997) preko Vodiča po otoku (2005) pa sve do Fotografija kraja (2018). U tekstovima što stanu na jednu stranicu, a koji žanrovski šeću od kratke priče, do crtice i pjesme u prozi, Karuza u nekoliko nabačaja gradi atmosferu i oblikuje perspektivu, prepleće emociju i misao i na kraju sve zavrće autoironičnom poantom. Ton pritom najčešće ostaje staložen i kontroliran, što je često podcrtano karakterističnim pripovjednim „mi“ kojim se donekle poopćava udio osobnog i intimnog. Čita li se zbirka Nestajanje u relaciji prema takvoj (poetskoj) prozi, u oči upada činjenica da ovdje nije riječ o pukom ogoljenju poetske srži od proznoga tkiva niti o stihovnom preoblikovanju poznate prozne materije – na djelu je otkrivanje jednog sasvim novog prostora i njegovih mogućnosti, i upravo taj zamah otkrića nosi ove pjesme i čini ovu knjigu uzbudljivim štivom. Ono što je naoko prepoznatljivo Karuzino, sada se zatječe iz jedne sasvim nove perspektive, čuje se kao jedan drugačiji glas.
U tome glasu nema ničega staloženog ni smirenog, naprotiv – može se reći da pjesmama odzvanja glas u svom sirovom, hotimice neizbrušenom izdanju, glas koji pretjeruje, afektira i sprda se, ali i takav koji jadikuje i očajava i neprestano potencira vlastiti nemir. Ne čudi stoga što pojedine pjesme ostavljaju dojam živoga govora u različitim izdanjima: bilo u smislu obraćanja čitatelju, bilo u smislu lirskoga dijaloga, posuđivanja glasa drugoj ili drugome, ili obraćanja govornika samome sebi. Tako uspostavljen glas rezultira i specifičnim pjesničkim stilom, koji bi se moglo opisati kategorijama kojima se pred 20-ak godina opisivala stvarnosna poezija – na djelu je idiom obilježen kolokvijalnim leksikom, razgovornim frazama, psovkama i poštapalicama, odnosno elementima depoetizacije kojima se pokazuje da za izbijanje poetske iskre u jeziku nije potrebno njegovo uljepšavanje ni pretjerana obrada. Začudnost ovdje, paradoksalno, proizlazi iz običnosti koja to nije prestala biti. Iako nije presudno ovu poeziju imenovati stvarnosnom, važno je istaknuti da je Nestajanje primjer zavodljive pjesničke naracije uronjene u svakodnevicu, pripovijedanja koje lako prelazi u poetsku refleksiju, pa čak i ispovijest (nije slučajno spominjanje dnevnika u istoimenoj pjesmi). Ili, s druge strane, zalazi u predjele maštarije odnosno fikcije, kao u pjesmi „jedan prosječan dan“ u kojoj vanzemaljac postaje žrtvom bračne svađe. Karuzin pjesnički stav je demokratičan jer „Pjesma može biti od svega kao i sve. / Iz svega kao i sve“ („sve što treba znati…“), što je daleki odjek Malešovog gesla „sve je tema“, samo u drugačijem pjesničkom kodu. Karuza poetsku materiju tako nalazi i u prizoru „tipova“ koji jedu sendviče s mortadelom i piju pivo na zidiću („parking“), kao i u staniolu i celofanu od kutije cigareta zgužvanima u ruci („jutro za sutra“) – bitan je pjesnički fokus i sposobnost prikladnog kadriranja. Iako je knjiga podijeljena na šest ciklusa, čita se zapravo kao jedna cjelina. Karuza ne teži konceptualizaciji rukopisa ni većem narativnom ulančavanju, čestim strategijama koncipiranja pjesničkih knjiga – ove se pjesme čitaju kao „laki komadi“ od kojih svaki stoji za sebe, a mnogi se trajno urezuju u pamćenje, poput „maloga ježa“, „dna“, „ukratko“ ili „kasnije vidim“.
Sklonost poanti i humoru, koji su komprimirani u spomenutoj (a neukoričenoj) minijaturi „Za tebe“, sastavni je dio pjesničkog šarma i zbirke Nestajanje. Ipak, unatoč spomenutoj „lakoći“ izražaja i humoru, Karuzine pjesme redovito polaze iz negativne bilance kojoj je u pravilu nemoguće pronaći sretnu protutežu: „Pogonsko gorivo je očaj, slika svijeta bol“ („čitam svoje pjesme“). Karuzin lirski subjekt živi u tom raskoraku između želje i stvarnosti, jazu označenom pojmovima koji se uvijek iznova vraćaju: ništavilo, praznina, dosada, beznađe. Ako bi se koristio žargon postmodernizma, Karuzina bi se protagonista moglo nazvati „slabim subjektom“, koji poetske učinke crpi upravo ističući vlastitu slabost, nemoć i inerciju. Razočaran u sebe, pomalo sjetni hedonist, on ne vjeruje u tehnike samopomoći i ne trudi se biti dopadljiv, naprotiv, kao za inat prikazuje se u lošem svjetlu: „Nisam ja za permakulturu, ne podnosim ljude / A kamoli biljke koje mi se ne sviđaju, a stoje / Baš na putu kojim bih krenuo. // Takav sam: / borac, živčan i agresivan, nije lako sa mnom“ („gospodo“). Ukratko, on teatralizira, i upravo ta tragikomična teatralizacija vlastite nemoći da dopre do punine ili sreće omogućuje čitatelju da se s njim poveže. On je sanjar koji je lišen iluzija, mizantrop koji i dalje razmišlja o popravljanju svijeta, čovjek koji je odustao, ali decidirano tvrdi: „Borba, to je smisao. Kapital, to je smrt, i točka“ („moja je kuća moja šuma…“).
Na koncu, može se reći da je Nestajanje ujedno i ispovijest, i svođenje računa, i puštanje mašti na volju; knjiga koja ne pravi razliku između velikih tema i malih stvari. Moglo bi se reći da se radi o poeziji stečenoga iskustva, ali stvar je u tome da upravo to iskustvo dolazi pod znak pitanja – da poezija počinje tamo gdje se iskustvo provjerava, prihvaća ili odbacuje. Tamo gdje se miješaju očaj i smijeh Karuza ispisuje svoje najbolje stihove, pjesme koje se pamte.
Branislav Oblučar
Goran za mlade pjesnike
Vid Bešlić
Petrinja nema rodilište pa je većina Petrinjaca rođena u Sisku, a među njima 24. lipnja 2000. i Vid Bešlić. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira, piše poeziju, svira glasovir i gitaru, bavi se dramskom umjetnošću i glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Obrazloženje uz dodjelu nagrade
Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 38 rukopisa. Žiri u sastavu: Marija Dejanović, Dinko Kreho i Branko Maleš žirirao je anonimno, pod šiframa, i jednoglasno kao najbolji odabrao rukopis Vida Bešlića, naslovljen Ektoplazma. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopise Kuća na otoku Silbe Ljutak, Kosa nam ne smije biti mokra Nikole Serdara i Iz mraka se bježi ravno u kaktus Mateje Tutis.
Ektoplazma Vida Bešlića zaokružen je i pomno osmišljen konceptualni rukopis pjesama u prozi pisan snažnim, originalnim autorskim glasom. Dominantno sredstvo prikazivanja tekstualne građe je naracija u prvom licu jednine, uz ujednačeno i dosljedno korištenje interpunkcije koja svojim karakteristikama ne odstupa od svakodnevnog razgovornog jezika. U ovom se rukopisu jednostavnim i pročišćenim stilom – stilom koji je, uz poneke iznimke, pretežito lišen metafora, metonimija i epiteta – kombinira minuciozno bilježenje detalja iz svakodnevice s kontemplacijama i refleksijama o većim temama poput prolaznosti, smrtnosti i budućnosti, zbog čega se rukopis doima gotovo kao dnevnički zapis. Ritmičnost ovih pjesama u prozi vješto je i dosljedno postignuta suverenom upotrebom dužih i kraćih zavisnih i nezavisnih rečenica, njihovom rekombinacijom koja odgovara načinu na koji bi se one izgovarale kad bi ih se pripovijedalo, te pažljivom kombinacijom dugih i kratkih riječi, suglasnika i samoglasnika.
Tematski, ovaj bi se rukopis mogao svrstati u zavičajnu i egzistencijalističku poeziju. Ektoplazma je knjiga o Baniji, o potresu kao prijelomnoj točki, trenutku nakon kojeg se ratom obilježena prošlost ove regije, iskazana kroz usmene legende i uspomene na preminule ljude, prikazuje simultano s autofikcionalnim zapisima u prvom licu koji dočaravaju besperspektivnu sadašnjost lirskog subjekta i ljudi koji ga okružuju, tvoreći tako dojam da su prošlost, sadašnjost i budućnost u ovom rukopisu jedna točka na karti Banije – točka pucanja kataklizmičkih razmjera. Lirski subjekt, kad govori o mjestu, ujedno prikazuje utjecaj tog mjesta na vlastito sebstvo. Također, kad govori o događajima iz vlastitog života ili iz života ljudi oko sebe, on transformira način na koji se prikazuje mjesto. Tako se ostvaruje međuovisnost, gotovo jedinstvo, prostora i lirskog subjekta – potres i rat koji su ostavili tragove na prikazanom prostoru ostavili su istu vrstu tragova na lirskom subjektu koji ih izriče, tako da se doima da pripovijedajući lirski protagonist nije tek glas samog sebe, nego i glas mjesta o kojem govori i ljudi koji u njemu žive ili su živjeli. Pripovjedno „ja“ u ovoj knjizi također prikazuje naznake slojevitog običajnog i kulturnog konteksta Banije, njezine prošlosti i sadašnjosti.
U ovom se rukopisu također na vrlo suveren način pomiruju kršćanstvo te tragovi religijskih vjerovanja i običaja koji su mu prethodili, svemoćna priroda i propadajuća urbana sredina, hipersenzibilni lirski subjekt i sasvim obični, nezaboravljivi ljudi. Unatoč mračnoj atmosferi koja prožima rukopis, u njemu uspijeva tinjati i svjetlo nade – ta je nada pouzdanje u sposobnost govora i pisanja da izrodi novi početak.
Marija Dejanović
Festivalski program:
Ponedjeljak, 20. 3., 20 h, Kino Kinoteka, Kordunska 1, ZAGREB
Festival se otvara pjesničkim čitanjem laureata i laureatkinja nagrada Goranov vijenac, Ivan Goran Kovačić i Goran za mlade pjesnike. Tridesetak pjesnikinja i pjesnika čitat će uživo, prikazivat će se arhivski video-materijali iz povijesti festivala te će nastupiti glazbena skupina Dunjaluk, sve u režiji Hrvoja Korbara.
Utorak, 21. 3., 12 h, Dom kulture Lukovdol, LUKOVDOL
Drugi dan dodjeljuju se nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu u dvogodišnjem razdoblju i Goran za mlade pjesnike te nagrade učenicima osnovnih i srednjih škola. Dodjelu će popratiti glazbeni i folklorni program sekcija SKUD-a Ivan Goran Kovačić.
Utorak, 21. 3., 19 h, Antikvarijat Ex libris, Riva Boduli 3 b, RIJEKA
U Rijeci započinje program posvećen platformi Versopolis, europskoj mreži pjesničkih festivala s više od trideset partnera, koja promiče nove i zanimljive europske glasove. Nastupaju Helen Ivory (Ujedinjeno Kraljevstvo) i Josep Pedrals (Španjolska/Katalonija). Razgovor će se voditi na engleskom jeziku, uz prijevode pjesama. Svježe otisnute knjige pjesnika koji nastupaju, na hrvatskom i engleskom jeziku, bit će dostupne besplatno.
Srijeda, 22. 3., 19 h, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Krešimirova 26c, RIJEKA
Uz ovogodišnje laureate, nastupaju sjajni domaći i strani pjesnici i pjesnikinje: Anna Ayanoglou (Francuska), Dan Coman (Rumunjska), Marija Dejanović (Hrvatska), Ottó Fenyvesi (Mađarska), Thanos Gogos (Grčka), Madara Gruntmane (Latvija), Iya Kiva (Ukrajina), Muanis Sinanović (Slovenija) i Mile Stojić (BiH).
Za rock’n’roll ritam zadužena je grupa Turisti.
Četvrtak, 23. 3., 20 h, ADU, scena F22, Frankopanska ulica 22, ZAGREB
Zatvaranje festivala donosi nastupe ovogodišnjih laureata te niza izvrsnih domaćih i stranih festivalskih gostiju. Nastupaju: Anna Ayanoglou (Francuska), Dan Coman (Rumunjska), Marija Dejanović (Hrvatska), Ottó Fenyvesi (Mađarska), Thanos Gogos (Grčka), Madara Gruntmane (Latvija), Helen Ivory (Ujedinjeno Kraljevstvo), Iya Kiva (Ukrajina), Josep Pedrals (Španjolska/Katalonija), Muanis Sinanović (Slovenija) i Mile Stojić (BiH).
Za glazbenu podlogu za vrijeme čitanja i solo-koncert zadužen je Dimitrije Dimitrijević.
