
Martina Marinković
Kroz (ne)prevodivost ludila i svega što ono predstavlja, „Div“ ne progovara samo o poziciji odbačenih, stigmatiziranih i mozaično uvezanih ličnosti poput onih koje protagonistica utjelovljuje i živi, već i kao bogato književno djelo predstavlja svojevrsnu metaforu ludila. Metaforu, upravo namijenjenu pokušaju shvaćanja ludila onkraj njegove dijagnoze
































